Fosilni ostaci pokazuju da je Ginkgo biloba postojao prije više od 200 milijuna godina, a za vrt se počeo uzgajati početkom 18 st. u Europi. 

Podnosi niske temperature, čak do -25 °C ali i dosta visoke i obožava sunce. 

Grane su rijetke raspoređene u nivoima  u krug oko debla.  Listovi su predivni, zeleni  i lepezastog oblika, djelomično razdijeljeni što mu daje ime dvokrpi ginko, a na hrvatskom ga nazivaju i japanska lijeska. 

Listovi u jesen naglo požute i time daju drvu prekrasnu  boju, a i kada otpadnu dugo ostanu iste boje.

Stabla ginka možemo pronaći gotovo u svakom gradskom parku. Zbog veličine, kod nas se sadi kao pojedinačno stablo, a u svijetu se  puno koristi za drvorede.

Različite varijetete ginka možemo posaditi i u domaćem ukrasnom vrtu. Kao ukrasne biljke koriste se: Ginkgo biloba var. pendula  sa visećim granama, var. fastigiata uske rasti,  var. laciniata sa uskim listovima i var. variegata sa šarenim lišćem koje na zelenoj podlozi ima kremasto bijele crte lepezastog oblika.

Za sadnju u posude  najbolja je sorta 'Mariken' koju možemo gojiti kao manje drvce ili čak kao bonsaj. Ova sorta ima kratke, zbijene grane, raste polako, a u visinu i širinu može narasti  do približno 2 metra. 

Ginko je jednostavno uzgojiti iz sjemena, a moguće je i reznicama ili cijepljenjem.

Vrijednost ginka leži u njegovoj sposobnosti poticanja cirkulacije krvi prema mozgu i ekstremitetima. Povećanjem protoka krvi, ginko posljedično ima pozitivan učinak na cjelokupni vaskularni sustav te pomaže osigurati hranjive tvari mozgu, očima, ušima i srčanom mišiću.

List ginka za upotrebu kao lijek bere se isključivo onda kada ima najviše ljekovitih sastojaka. A to je razdoblje nešto prije dobivanja žute boje lista, odnosno vraćanja klorofila u biljku, i to je najčešće rujan-listopad. To opet ovisi i o mikroklimi.

Prema dugogodišnjim, odnosno stoljetnim iskustvima iz Kine i Japana list se može sušiti prirodno i umjetno putem određenih modernih sušilica.